Ako živite u Velikoj Britaniji i mlad ste vozac, i uz to vam standard dopušta da imate vlastito vozilo, kada hocete da kupite policu osiguranja susrecete se sa cijenom ili premijom osiguranja koja je za nekoliko stotina funti veca nego kod iskusnijih vozaca. Razlog je jednostavan jer neiskusan vozac nema pravo na popust i predstavlja „veci“ rizik za osiguravajucu kompaniju, odnosno ostvarenje osiguranog dogadaja.

 

Da biste uštedjeli na premiji osiguranja, ostaje vam mogucnost da svog roditelja „podmetnete“ kao glavnog vozaca predmetnog automobila i u tom slucaju premija je znacajno manja.

 

Ako se dogodi saobracajna nesreca i osiguravajuca kompanija posumnja da se radi o frontingu, može odbiti da plati odštetni zahtjev a mladi vozac se tada tretira kao da je auto vozio bez osiguravajuceg pokrica i dobija šest kaznenih poena u svoju vozacku dozvolu. 

 

Ovaj scenarij nije neuobicajen, pogotovo za saobracajne nesrece ili krade koje se dešavaju u blizini visokoškolskih ustanova. 

 

Sasvim je jasno da se ovakav pokušaj dobijanja niže cijene osiguravajuceg pokrica stavlja u istu ravan sa prevarom i prema podacima Financial Ombudsman Service svake godine se susrecu sa 100 do 200 ovakvih sporova, dok je broj sporova koji i ne dodu do njih veci nekoliko puta.

 

Naravno, ovo je samo jedan od primjera frontinga koji se pojavljuje u svakodnevnoj praksi osiguravajucih/reosiguravajucih kompanija. Medutim,  pogrešno bi bilo izvuci zakljucak da se svi frontinzi mogu podvesti pod rijec prevara.

 

Veoma česta pojava u tranzicijskim zemljama je da neki rizik imate u svom portfelju godinama, a onda kod obnove pokrica dobijete odgovor 'da im je žao ali da dalju saradnju u osiguranju s vama ne mogu nastaviti, jer je maticna kuca javila da se oni o tome više ne brinu, jer su oni sve uredili i pokrili rizik kod stranog osiguravaca po istim uslovimaza sve clanice grupe širom Evrope’.

 

Uzalud vam pozivanje na dugogodišnju uspješnu saradnju i važece zakone o osiguranju koji definišu nacin osiguranja u nekoj zemlji, fronting je tu da se sve elegantno završi, pogotovo ako još u proceduru ukljucite i nekog posrednika ili brokera da situaciju napravi zamršenijom.

 

U industriji osiguranja, možda i najvažniji odnos je izmedu osiguravajuce i reosiguravajuce kompanije jer reosiguranje ima nekoliko bitnih uloga. Kao prvo, reosiguranje povecava kapacitet prihvata rizika od strane osiguravajucih kompanija i time omogucava da osiguravajuce kompanije šire svoj portfelj prihvatanjem vecih i složenijih rizika bez bojazni da se ostvarenjem štetnog dogadaja mogu naci u situaciji da ne mogu da ispune svoje obaveze u pogledu odšteta klijentima. Na ovaj nacin reosiguravajuce kompanije podižu i kreditni rejting osiguravajucim kompanijama i povjerenje klijenata. 

 

Uz to, reosiguranje ima i uticaj na osiguravajuce kompanije na nacin da limitira štete i regrese na samo one koje su pokrivene reosiguravajucim pokricem. To dalje znaci da se od osiguravajucih kompanija zahtjeva pažnja i ponašanje prema standardima struke kod prihvata rizika i dogovaranja osnovnog odnosa sa klijentom. 

Naravno, reosiguranje ima i znacajan uticaj na cijenu i osnovnog osiguravajuceg pokrica, t.j. izmedu osiguravajuce kompanije i originalnog osiguranika, i reosiguravajuceg pokrica, odnosno izmedu osiguravajuce i reosiguravajuce kompanije, i na taj nacin dijeli zajednicki interes sa osiguravajucom kompanijom u pogledu ostvarivanja profita.

Prema tome, kljucna stvar odnosa izmedu osiguravajuce i reosiguravajuce kompanije je povjerenje.

Medutim, postoje i transferi rizika gdje osiguravajuce kompanije imaju veoma labav odnos sa rizikom i originalnim osiguranikom i prenose, po pravilu, cijeli rizik drugoj osiguravajucoj ili reosiguravajucoj kompaniji i takav odnos se naziva fronting.

 

Ono što je zanimljivo je da je ta rijec, opšte prihvacena u industriji osiguranja, i nema supstituta u nacionalnim jezicima. Znaci, fronting je isti naziv za ovaj biznis i u SAD, Japanu, Brazilu, Rusiji, Bosni i Hercegovini itd.

 

Inace, fronting se može definisati kao pristanak ili dogovor osiguravajuce kompanije, koja se u ovom odnosu naziva fronting osiguravajuca kompanija, da izda policu na zahtjev jedne ili više osiguravajucih kompanija sa namjerom transfera cijelog ili najveceg dijela rizika u njen/njihov portfelj putem reosiguravajuceg aranžmana. Za tu „uslugu“ koja se svodi na puko administriranje izdavanja police i prenosa premije, fronting osiguravajuca kompanija dobija odredeni iznos provizije u zavisnosti od prethodnog dogovora i velicine rizika / premije.

 

Zašto se dešava fronting?

 

Postoji veliki broj razloga zašto se neko odlucuje za ovaj aranžman a neki od njih su npr. kada osiguravac nema licencu za odredenu teritoriju, ili kada je rejting osiguravaca ispod onoga koji se zahtjeva od strane originalnog klijenta, ili kada postoji pool osiguravaca / reosiguravaca, ili u situaciji sa direktnim stranim ulaganjima u neku zemlju itd.

 

Sasvim normalna situacija je da kada želite da poslujete u nekoj stranoj zemlji, morate da se pridržavate zakona koji u njoj važe. Uzimajuci u obzir broj zemalja koje danas egzistiraju u svijetu, kao i ucinke globalizacije, jednostavno ne možete da udovoljite svim zahtjevima i nacionalnim zakonodavstvima da bi poslovali u svim zemljama svijeta. Onda vam se dešava situacija da struktuirate neki program pokrica koji ukljucuje i teritorije za koje nemate dozvolu za direktne aktivnosti. U tom slucaju nalazite fronting osiguravajucu kompaniju koja izdaje lokalnu policu pokrivajuci tu teritoriju i vama transferira kompletan ili veliki dio rizika uz proviziju. 

 

Drugi primjer je ono što je danas veoma popularno u industriji osiguranja / reosiguranja a to je rejting kompanije dobijen od strane od nekih svjetskih rejting agencija kao što su Standard & Poors, AM Best, Moody's itd. Skoro je postalo uobicajeno da sam program pokrica ili originalni klijent zahtjevaju da onaj ko preuzima rizik, bilo da se radi o osiguravajucoj ili reosiguravajucoj kompaniji, mora da ima minimalni rejting A, a što ima veci rejting to je još bolje. Medutim, zbog sve veceg broja katastrofa koje se dešavaju i povecanja iznosa osiguranih šteta, znaci onih koje ce doci na naplatu od osiguranja / reosiguranja, cesta je pojava da kompanije gube svoj rejting, odnosno rejting pada ispod traženog minimuma. U tom slucaju, osiguravajuce / reosiguravajuce kompanije traže partnere sa odgovarajucim rejtingom iz razloga da zadrže rizik u svom portfelju pa makar bio i kao cisti fronting. Ovakav scenarij je uobicajen kada imate dugogodišnje uspješne odnose sa klijentima na tradicionalnim tržištima, a privremeno ne možete da udovoljite njihovim zahtjevima po pitanju rejtinga, jer vam je najlošije rješenje da izgubite klijenta pa kasnije pokušavate da ga vratite.

 

Isto tako, klasican primjer fornting biznisa je u slucaju kada se radi o, po vrijednosti, ogromnim rizicima, odnosno kada jedna osiguravajuca / reosiguravajuca kompanija ne može da preuzme kompletan rizik u svoj portfelj. Rješenje tog problema se može postici formiranjem poola osiguravajucih / reosiguravajucih kompanija gdje jedna od njih izdaje policu / pokrice originalnom klijentu i djeluje kao fronting kompanija, dok se dalje rizik cedira clanovima poola prema unaprijed dogovorenom procentu. 

 

Interesantan primjer fronting biznisa je i sa direktnim stranim ulaganjima, odnosno kada direkcija / centrala neke multinacionalne kompanije dogovori pokrice za sve lokacije širom svijeta i želi da za partnera ima poznatu kompaniju/e, narocito u slucaju ostvarenja štetnog dogadaja i procedure naplate, a onda ta kompanija/e traže fronting partnere u zemljama u kojima ne mogu raditi na direktnoj osnovi, odnosno ne zadovoljavaju zahtjeve nacionalnih zakonodavstava. Ovaj primjer frontinga je narocito karakteristican za tranzicijske zemlje.        

 

Posmatrajuci fronting sa aspekta struke, ocigledno je da je ona u ovom slucaju zaobidena. Razlozi za ovako mišljenje su sljedeci:

 

Svaka osiguravajuca / reosiguravajuca kompanija ima svoje interne smjernice koje se ticu prihvata nekog rizika u portfelj. One se odnose na procjenu rizika i odredivanje premije kod prihvata rizika, i na dokumentovanje i procjenu štete u slucaju ostvarenja osiguranog dogadaja. 

 

To opet znaci da svaki rizik morate procjenjivati s dužnom pažnjom, kalkulisati premiju na osnovu tarifa koje su kompaniji odobrene i u svakom trenutku znati izloženost kompanije riziku, odnosno da li vlastiti kapacitet uz program reosiguravajuceg pokrica potpuno štiti kompaniju od finansijskih problema u slucaju ostvarenja štetnog dogadaja.

 

Definitivno to sa frontingom nije slucaj.

 

Kada nekom potpuno predajete rizik i za to dobijate odredenu naknadu, vama više nije u interesu da rasipate svoje resurse na taj posao iz razloga što vas ne zanima da li je posao profitabilan ili donosi gubitke.

Uopšte se ni ne trudite kontaktirati sa klijentom i eventualno ga upozoriti na mjere prevencije koje bi mogle sprijeciti štetu ili propuste u pokricu koje ga se mogu ozbiljno ticati.

 

I kada se desi osigurani dogadaj i štetu treba procijeniti, od vas se samo traži da pošaljete obavještenje o nastanku štete stranom partneru a onda sve ostalo preuzima on.

 

Vi cak niste u situaciji ni da prisustvujete uvidaju i nešto naucite jer je kompletna vaša uloga administrativna i završava se na tome.

 

Medutim, ovdje se pojavljuje i još jedan ozbiljniji problem, koji itekako može uzdrmati osiguravajucu / reosiguravajucu kompaniju.

 

Kada izdate policu klijentu, pravno ste zasnovali odnos s njim i preuzeli njegov rizik, odnosno garantujete mu da ce u slucaju ostvarenja štetnog dogadaja biti obeštecen sa vaše strane.

Klijenta ne zanima imate li program zaštite vašeg portfelja ili se radi o frontingu, on samo želi da bude siguran da ce u slucaju štete dobiti naknadu koja mu po uslovima police pripada.

 

Na žalost, iza nas su vremena kada su osiguravajuce i reosiguravajuce kompanije kod aranžiranja programa zaštite postupale po principu „dijeljenja iste sudbine“ (follow the fortune), i cesto sporove rješavale na bazi „ex gratia“, odnosno placali štete cak i onda kada po uslovima pokrica ne bi bile plative, samo da bi zadržale dugogodišnje klijente.

 

Danas je to zamijenjeno strogim tumacenjem ugovornih odredaba koje vam, posebno u slucaju fronting biznisa, mogu zagorcati život.

 

Mogu se pojaviti dva problema.

 

Prvi je razlika u jeziku (difference in language) jer su medunarodni fronting programi dati na stranog jeziku, uglavnom na engleskom, i s obzirom da se radi o specificnim terminima, nije ih tako jednostavno prevesti na lokalni jezik. Ako nemate iskusnog prevodioca ili osobe koje dobro poznaju ovaj biznis, možete se naci u situaciji da vaša lokalna polica koju ste izdali klijentu pruža daleko šire pokrice od originalnog. Naravno, to se odnosi i na štete i u slucaju nastanka osiguranog dogadaja koji ste vi pokrili svojom policom, eto vam problema. Sigurno necete moci tako jednostavno objasniti klijentu da ste pogriješili kod izdavanja police i da mu ne možete platiti štetu. Ako slucaj dode na sud, tu vam je šansa još manja da bilo šta dobijete u svoju korist.

 

Drugi problem je razlika u definicijama (difference in definitions). Ovdje opet dolazi do izražaja neadekvatna praksa osiguravajucih kompanija da na svojim policama koje izdaju klijentima ne navode sve klauzule i uslove reosiguravajuceg pokrica. Klasicni primjer su prirodne opasnosti. Reosiguravajuce kompanije su veoma dobro naucile lekcije iz prošlosti sa placanjem šteta uzrokovanih prirodnim opasnostima (razne vrste oluja, poplave, slijeganja tla itd.), tako da su tzv. „hours clauses“ sastavni dio reosiguravajuceg pokrica. Bit ovih klauzula je da navode vremenski period atmosferskih poremecaja koje uzrokuju štete i reosiguravaci ih smatraju kao jedan dogadaj. Npr. za oluju se uzima vremenski okvir od 72 sata ili 3 dana. Što je duži ovaj vremenski okvir, to vam više ide u prilog jer cete moci naplatiti veci iznos šteta od reosiguranja. Medutim, veoma cesto se dešava da na vašoj lokalnoj polici, nekad namjerno a nekad i omaškom, stoji vremenski period koji je duži od onog koji vam je odobrilo reosiguranje ili fronting. Recimo 168 sati ili 6 dana. Možete zamisliti šta se dešava kada naide žestoka oluja koja traje nekoliko dana i zbriše sve ili imate poplavu koja se širi danima uzrokujuci ogromne štete a vi imate vremenski nesklad izmedu onoga što ce vam priznati reosiguranje ili fronting i šteta koje cete sami morati platiti. To vam je siguran put u propast.                          

        

Ni naša zemlja, kao i ostale zemlje regiona, nije poštedena problema koji nastaju sa fronting biznisom. Pogotovo ako uzmemo u obzir i politicku strukturu zemlje podijeljenu na dva entiteta koja se preslikava na sve aspekte života, pa ni industrija osiguranja nije izuzetak. Zakonska regulativa je, takode,  postavljena na entitetskom nivou, pa u „moru pravila i propisa“ sasvim je za ocekivati da se pojavljuju konfuzne situacije koje zbunjuju i nas koji smo „domaci“ u biznisu a kamoli strance koji nisu nauceni na takve pravne komplikacije i zakonska rješenja.

 

Uz gore navedeno, primjenu frontinga potpomažu i promjene vlasništva domacih kompanija koje sve više prelaze u ruke stranaca i koji koriste nedorecenosti samih zakona a i kontrole njihove primjene.

 

S obzirom da je fronting daleko više prisutan u Federaciji Bosne i Hercegovine nego u drugom entitetu, da pogledamo kako zakoni o osiguranju FBiH rješavaju to pitanje.

 

U važecem Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju fronting se nigdje ne spominje direktno.

 

Medutim, Cl. 2. koji daje tumacenja izraza koji se koriste u ovom Zakonu definiše da je npr. „samopridržaj dio svote osiguranja ili štete cije osiguravajuce pokrice osigurava osiguravac i koji se ne predaje u reosiguranje“.

 

A „reosiguranje predstavlja djelatnost društva u okviru osiguranja kojom se dio rizika osiguravaca na osnovu ugovora o reosiguranju prenosi na reosiguravaca“.

 

Ako predate kompletan rizik kao što je slucaj kod vecine frontinga, onda vaša djelatnost nije osiguranje nego nešto što se može nazvati alternativni transfer rizika.

 

Ili npr. da su „poslovi osiguranja poslovi zakljucivanja ugovora osiguranja i reosiguranja i obrada zahtjeva za naknadu koji proizidu iz tih ugovora“.

 

Fronting odudara i od ovoga iz razloga što je uloga fronting osiguravajucih kompanija administrativna i one aktivno ne ucestvuju ni u zakljucivanju police ni u rješavanju šteta.

 

Cl. 3. ovog Zakona koji definiše aktivnosti neposrednog osiguranja i reosiguranja daje odredbu da „Agencija za nadzor donosi i objavljuje jedan ili više propisa o uvjetima pod kojima potencijalni ugovaraci osiguranja mogu, izuzetno, zakljucivati ugovore o osiguranju sa društvima koja nisu registrirana u BiH. Ti propisi se mogu odnositi samo na situaciju kada društva iz BiH ne mogu osigurati pokrice koje potencijalni ugovarac traži“.

 

A sljedeci stav ovog clana Zakona je da „Društvima koja posluju u Federaciji nece biti odobreno da zakljucuju ugovore o reosiguranju sa društvima za reosiguranje koja nemaju odobrenje za rad izdato u BiH, bez prethodnog odobrenja Agencije za nadzor“.

 

S obzirom da fronting predstavlja transfer rizika od osiguravaca i predstavlja vrstu njegove zaštite, odnosno reosiguranja, sasvim je jasno da strani partner mora imati odobrenje Agencije za nadzor za svoj rad.

 

A da bi strani partner mogao da dobije tu dozvolu mora ispuniti uslove iz Cl. 47 ovog Zakona koji se odnose na to da mora „biti obrazovano kao dionicko društvo, DUO ili u bilo kojem drugom obliku predvidenom za društvo u zemljama clanicama EU, te da je u maticnoj zemlji ovlašteno da obavlja vrste osiguranja za koje traži odobrenje u Federaciji“; „postaviti ovlaštenog zastupnika u Federaciji koji mora ispunjavati uslove za obavljanje djelatnosti osiguranja / reosiguranja“, „biti registrirano u zemlji koja dopušta društvima iz Federacije da se obrazuju u skladu sa principom reciprociteta“, i možda najvažnija dva uslova koja se ticu kapitala a ona su: da mora „imati kapital koji nije manji od najniže granice kapitala odredene u clanu 50. ovog Zakona“ i „posjedovati samo u Federaciji ili samo u RS imovinu u vrijednosti jednakoj najmanje jednoj polovini (1/2) minimalnog garantnog fonda i depozite u Federaciji od najmanje jedne cetvrtine (1/4) tog minimalnog iznosa kao garanciju“.

Taj minimalni kapital iznosi: a)  2.000.000,00 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja od 10. do 15. u skladu sa clanom 31. ovog Zakona; b) 2.000.000,00 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja od 1. do 8., 16. i 18., u skladu sa clanom 31. ovog Zakona; c) 1.000.000,00 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja 9. i/ili 17. u skladu sa clanom 31. ovog Zakona, d) 3.000.000,00 KM ako društvo posluje sa životnim osiguranjem; e) 3.000.000,00 KM ako društvo obavlja poslove reosiguranja.   

Ovaj clan Zakona i definitivno iznosi glavni razlog zašto se strani partneri odlucuju za fronting business u Bosni i Hercegovini.

 

Važeci Zakon definiše i pod kojim uslovima se može uzeti odobrenje za rad nekom društvu za osiguranje u FBiH, kazne za ovlaštena lica, ovlaštenja Agencije za nadzor itd, ali se ništa ne poduzima.    

 

Npr. Zakon predvida da se društvu može uzeti odobrenje za rad „ako ne primjenjuje odobrene tarife i uvjete za sve vrste osiguranja“.

 

Fronting biznis je školski primjer kršenja ove odredbe.

 

Ili jedno od ovlašcenja Agencije za nadzor je da može nareditidruštvu„daobustaviprovodenjebilokojihradnjiilipostupakakojisuusuprotnostisaodredbamaovogZakona“.

 

I ovdje je fronting dobar primjer.

 

Iz gore navedenog se samo po sebi namece pitanje zašto se nešto ne uradi i pokuša sprijeciti dalja erozija biznisa osiguranja?

 

Prvi razlog je što na tržištu osiguranja ima preveliki broj osiguravajucih kompanija koje se bore za svoj dio „kolaca“. Pošto u trenutnoj ekonomskoj situaciji nije tako jednostavno kreirati nove i  atraktivne proizvode koji bi privukli klijente, ostaje im fronting putem kojeg „provlace“ premijski prihod kroz finansijske izvještaje i koji daje privid da se povecava obim posla. I onda se dešava apsurdna situacija da su osiguravajuce kompanije prinudene stalno spuštati premijske stope zbog nelojalne konkurencije da bi zadržali klijente, smanjuje im se broj rizika u portfelju, a finansijski izvještaj na kraju godine pokazuje povecanje premijskog prihoda kao jedan od dokaza „uspješnosti rada društva“. Strani partneri kod fronting biznisa samo ispostavljaju fakture i ne ostavljaju prostora „domacim  menadžerima podružnica stranih kompanija“ da imaju ikakvog uticaja na uslove pokrica. Potpuno suprotno od onoga sa cime se susrecu osiguravajuce kompanije kada pregovaraju o osiguravajucim pokricima koja nisu zasnovana na fronting biznisu.

 

Drugi razlog je nadzor nad osiguranjem.

 

Od njega se primarno ocekuje da zaštiti osiguranika i promoviše sigurno i efikasno tržište tako što ce obezbjediti da društva za osiguranje / reosiguranje poštuju zakone i propise koji ureduju ovu oblast, kao i da pravovremeno interveniše u slucajevima kada je to potrebno.

 

Sam okvir uspostavljanja nadzora se sastoji od 17 principa koji bi trebali omoguciti efikasan rad i dat je od strane Medunarodnog udruženja nadzora nad osiguranjem(InternationalAssociationofInsuranceSupervisors – IAIS)

 

Ovi principi se smatraju suštinskim nadzornim i regulativnim principima koje bi sve zemlje trebale primjenjivati.

 

Oni ukljucuju organizaciju nadzora nad osiguranjem, izdavanje dozvola i promjene u kontroli, upravljanje društvima i internu kontrolu, pravila cvrstine, rad tržišta, nadzor i inspekcije na terenu, sankcije, prekogranicna poslovanja, koordinaciju i saradnju i kao zadnji princip povjerljivost.

 

Takode, nadzor nad osiguranjem bi trebao:

 

·         Biti nezavisan u poslovanju i odgovoran u provodenju svojih funkcija i ovlasti;

·         Imati odgovarajuce ovlasti, pravnu zaštitu i dovoljna finansijska sredstva da vrši svoje funkcije i primjenjuje svoje ovlasti;

·         Prihvatiti jasan, transparentan i konzistentan proces regulisanja i nadzora;

·         Jasno definisati odgovornosti za donošenje odluka; i

·         Zaposliti, obuciti i održati dovoljan broj službenika sa visokim profesionalnim standardima i znanjem koji ce moci obavljati funkcije nadzora. 

 

Na žalost, situacija sa nadzornim agencijama u Bosni i Hercegovini je drugacija i one u punom kapacitetu ne koriste ovlasti koje imaju za regulaciju industrije osiguranja. 

 

Sve dok bude takva situacija ne možemo ocekivati ni pomake u razvoju osiguranja u Bosni i Hercegovini.

 

Fronting biznis  nije nešto što se odnedavno pojavilo na tržištu osiguranja / reosiguranja. Prvi poceci frontinga se vežu za šesdesete godine prošlog stoljeca i americke captive osiguravajuce kompanije na Bermudama.

 

Pad „željezne zavjese“ i transfomacija politickih sistema, pracena efektima globalizacije, su samo ubrzali put da se fronting pojavi i na našim prostorima. 

 

Definitivno, fronting biznis ne ide u prilog razvoju industrije osiguranja u zemljama gdje ona nije na nivou za koji se može reci da je adekvatan.

 

Takode, zbog „zaobilaženja“ zakonskih rješenja koja se odnose na osiguranje u nekoj zemlji, tanka je nit izmedu legalnog i nelegalnog poslovanja u slucaju fronting biznisa.

 

Neke zemlje u svojoj legislativi ga ne dozvoljavaju ukoliko domaca osiguravajuca kompanija ne zadržava najmanje 10% nekog rizika kao svoj samopridržaj.

 

Bosna i Hercegovina, kao malo tržište, je još osjetljivija na trend gubitka rizika iz portfelja domacih osiguravaca / reosiguravaca i zbog toga bi uloga nadzornih agencija morala biti daleko aktivnija i strožija u pogledu poštivanja zakona.

 

Naravno, potrebno je mijenjati i svijest u glavama ljudi da je u Bosni i Hercegovini dozvoljeno i ono što nigdje u svijetu nije, pa tako i u oblasti osiguranja.

 

Isto tako, i udruženja osiguravajucih i reosiguravajucih kompanija bi morala uraditi više na ovom problemu i konzistentno nastupati prema stranim partnerima koji nude fronting biznis da ne dodemo u situaciju da još samo možemo izdavati police osiguranja od automobilske odgovornosti jer ce sve rizike pokupiti strani partneri na bazi frontinga.